Sjećanje na đakovačkog sina, akademika Ivana Supeka i njegov trajni zalog humanističkog djelovanja i izgradnje društva tolerancije i mira

Na današnji dan umro je Ivan Supek (Zagreb, 8. travnja 1915. – Zagreb, 5. ožujka 2007.), hrvatski fizičar, filozof, književnik i aktivist protiv nuklearnog naoružanja. Radom na zagrebačkom sveučilištu od 1946. podiže fiziku na europsku razinu, a 1950. vodi gradnju Instituta Ruđer Bošković kojem postaje prvi predsjednik.

Ivan Supek rodio se u Zagrebu od oca Rudolfa i majke Marije, naše Đakovčanke, rođene Šips. Nakon mature 1934. godine upisuje studij matematike, fizike i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te nastavlja studij u Beču, Parizu, Zürichu i Leipzigu. 1940. godine doktorira fiziku i filozofiju u Leipzigu pod vodstvom fizičara Wernera Heisenberga, s kojim nastavlja rad na kvantnoj teoriji polja do 1943. godine. Kasnije se bavio istraživanjem teorije metala na niskim temperaturama te je poznat po otkriću diferencijalne jednadžbe za električnu vodljivost materijala na tim temperaturama.

Godine 1941. u Njemačkoj je uhićen od Gestapa, ali ga spašava Heisenberg pod izlikom da mu treba asistent bez kojega ne može provoditi daljnja istraživanja. Kao dosljedan antifašist pridružuje se komunističkom pokretu i u kolovozu 1943. odlazi u Federalnu Državu Hrvatsku gdje radi u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a. Godine 1944. u Topuskom, na Kongresu kulturnih radnika, održao je zapaženi govor o znanosti, na kojem je uputio prvi javni apel protiv uporabe nuklearnog oružja, a za stvaranje svjetske zajednice slobodnih i razoružanih naroda.

Godine 1958. isključen je iz Instituta zbog protivljenja planovima jugoslavenske Federalne Komisije za Nuklearnu energiju za izradu atomske bombe. Godine 1960. osniva Institut za filozofiju znanosti i mira, kao odjel HAZU. Institut je bio sjedište jugoslavenske konferencije svjetske organizacije protiv nuklearnog naoružanja Pugwash, među čijim je osnivačima, i organizacije Svijet bez bombe, čiji je također suosnivač i predsjednik. Za Hrvatskog proljeća 1971. na popisu je nepoželjnih javnih osoba te je nakon konferencije u Karađorđevu, kada nije prihvatio zaključke CK SKJ, prisilno isključen iz javnog života na 18 godina. Godine 1976. zajedno s Avom i Linusom Paulingom, Philipom Noel-Bakerom, Sophiom Wadai te Aureliom Pecceiem potpisuje Dubrovnik-Philadelphia deklaraciju.

Bio je predsjednik HAZU od 1991. do 1997. godine. Kritičar je procesa globalizacije i zagovornik teze o socijalnoj jednakosti. Umro je u svom stanu u Zagrebu 5. ožujka 2007. nakon duge bolesti. U spomen na Ivana Supeka, gimnazija u Zagrebu nosi njegovo ime kao X. Gimnazija Ivan Supek. Supek je autor brojnih romana i drama s filozofskim, političkim i znanstveno-fantastičnim temama. Njegov roman „Proces stoljeća“ priča je o procesu protiv poznatog američkog fizičara Roberta Oppenheimera.

U svojoj knjizi povijesno-filozofskih refleksija „Na prekretnici milenija“, donosi svoja razmatranja iz područja povijesti fizike i društvene uloge prirodnih znanosti, antifašizma i Hrvatskog proljeća, etičkih i političkih refleksija i, naposlijetku, izlaganja humanističke vizije svjetske zajednice i budućnosti ljudskog roda. Glavna Supekova antiteza, koja se provlači kroz cjelokupno njegovo djelo, obilježena je suprotstavljenošću para zlo-nasilje paru dobrota-pravednost. Iz dijela knjige pod poglavljem „Put u Đakovo“ prisjeća se svog đakovačkog podrijetla i korijena. U djetinjstvu se kao pripadnik imućnijeg staleža sreo s klasnim razlikama, što ga je navelo na to da poslije traži zacjeljenje tih razlika u društvenom prevratu. Svega se toga Supek prisjeća dok autoputom ovih godina juri prema Slavoniji, na putu za Đakovo kada se u daljini ukazuje crvena katedrala. To je Supeku povod za pitanje što bi Đakovo bilo bez te građevine i bez biskupa Strossmayera. Također se prisjeća i svoga ujaka Joze Šipsa, po kojem Đakovčani još i danas zovu križanje korza i ulice Supekovih predaka — Šipsovo.

I dok se tako šetao Đakovom, suočavao se sa stvarnošću, nezaposlenosti sugrađana, njihovim preranim umirovljenjem, pretvorbom i privatizacijom koja je bila rak rana društva (čije posljedice osjećamo još i danas) te je tražio rješenja. Njih pronalazi u entuzijazmu, nasuprot zamora, sljepoće i taštine koja nam se prijeti uništenjem. Nužno je, ističe Supek, afirmirati jednakost među ljudima, slobodu, solidarnost, tražiti istinu i uvažavati načelo tolerantnosti, njegovati ljepotu i umjetnost, polagati pravo na pravednost, promicati svjetsko jedinstvo te, konačno, težiti dobroti. „Dobar čovjek nije pasivan pratilac svjetskih zbivanja niti se asketski odriče svojih čežnji i prirodnih nagona… On shvaća ili bar pokušava shvatiti što druge tišti i nastojat će ukloniti njihov jad koji je često i njegov vlastiti. Zla rastu u planetarni udes, a dobar je čovjek odan čovječanstvu. Nemoguće je čovječnost pomiriti s rasizmom, nacionalizmom i vjerskim fanatizmom“, zaključuje. Đakovo se u svakom slučaju može ponositi potomkom jedne svoje obitelji kakav je akademik Ivan Supek.

A kako Đakovo još uvijek nema bistu, niti spomenik, a ulica mu još nije ni započeta, predlažemo Gradu Đakovu da na dostojanstven način obilježi uspomenu na ovog velikana, đakovačkog sina, postavljanjem spomen obilježja, te u suradnji s HAZU i Akademijinim đakovačkim Zavodom za znanstveni i umjetnički rad, Županijom i srodnim Ministarstvima pokretanje redovite svjetske mirovne konferencije u našem gradu, na datum njegovog rođenja 8. travnja, kao doživotni Supekov zalog njegovom humanističkom djelovanju, izgradnji društva tolerancije i mira te slobodnih naroda svijeta bez oružja.

Danko Kočiš

predsjednik GO SDP Đakovo

potpredsjednik Gradskog vijeća Grada Đakova